What do you think?
Rate this book
Sjećanje šume
SJEĆANJE ŠUME Damira Karakaša kratki je roman poetskog tempa, knjiga o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu. Knjiga u kojoj se natječu strah i volja, dodiruje trauma, humor i poezija. Knjiga s ruba šume, posve karakaševska, uvrnuta u svojoj logici, točna i tečna, pomaknuta i razumljiva, knjiga koja može u svijet. Mala velika knjiga.
— Robert Perišić
— Robert Perišić
91 pages, Paperback
First published January 1, 2016
About the author
Damir Karakaš
16 books143 followersRođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljuje karikature i crteže u mnogobrojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, i dobio je nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa „Bosanci su dobri ljudi“ (1999), roman „Kombetari“ (2000), zbirku priča „Kino Lika“ (2001), roman „Kako sam ušao u Europu“ (2004) zbirku priča „Eskimi“ (2007), roman „Sjajno mjesto za nesreću“ (2009), zbirku priča „Pukovnik Beethoven“ (2012), te roman „Blue Moon“ (2014). Po knjizi „Kino Lika“ redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu „Skoro nikad ne zaključavamo“ u sklopu predstave „Zagrebački pentagram“ na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu „Sjajno mjesto za nesreću“, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama (2010). Dramu „Snajper“ na scenu ZKM-a postavila je redateljica Franka Perković (2013), a u Abidjanu u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013) Prevođen je na desetak jezika.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 99 reviews
July 5, 2018
Prvo: nervirala me ova knjižica. Jer nema u njoj ništa. Baš ništa. Toliko famozna priča oko nje, da čovjek prosto pomisli "e sad kad uzmem da čitam pertle će same da mi se razvežu i biću vječno sretan", kad ono - buć. Sjednete, skuvate kafu, pripalite cigaretu i dok je kafa popijena - pročitali ste knjigu. Ništa posebno. Priča o odrastanju. Klinac sa sela, malo netipičan, ali ipak - klinac. Čuva krave, ganja loptu, druži se sa seoskim mangupima... ama baš ništa. Ima tu neki medvjed koji ga proganja što u noćnim morama, što na javi, to mu dodje ko nekakav simbol... ništa.
Ali!
Ali!
Nisam zalud ovoj knjizi dao odličnu ocjenu. Ako ste imali tu sreću da ste nekim djelom imali barem maleni djelić takvog djetinstva onda ćete osjetiti kako vam se vraćaju boje, mirisi, osjećanja... davno zaboravljeni. Ako pak niste, pa ih prvi put osjetite - eto magije.
E sad, ako to nije umjetnost, ja onda stvarno ne znam šta jeste. Sa tako malo riječi, na tako malom broju stranica, veoma ograničeno u pogledu dijaloga ili neke konkretne radnje (ako ne uzmemo u obzir da je sam život radnja) ova knjiga slavi postojanje na jedan fin, neusiljen način, kroz patnju, bol, radost, spoznaje, otkrivanja, kroz obične stvari. Obične najobičnije svakodnevne stvari. Zajedničke ručkove, pomaganje ocu, odnose sa majkom ili sestrom, sa drugarima, sa psom...
Drugo: divna, divna priča. Ljudska, topla, smirena, bez pretrpavanja emocijama (sami ih otkrivate ako imate potrebu za tim), nježna - rekao bih, na svoj način. Lako se upija, dugo se pamti, a vjerujem - prije ili kasnije - osjetićete potrebu da je opet čitate.
Alal vera, mister Karakaš. Moj duboki naklon!
Ali!
Ali!
Nisam zalud ovoj knjizi dao odličnu ocjenu. Ako ste imali tu sreću da ste nekim djelom imali barem maleni djelić takvog djetinstva onda ćete osjetiti kako vam se vraćaju boje, mirisi, osjećanja... davno zaboravljeni. Ako pak niste, pa ih prvi put osjetite - eto magije.
E sad, ako to nije umjetnost, ja onda stvarno ne znam šta jeste. Sa tako malo riječi, na tako malom broju stranica, veoma ograničeno u pogledu dijaloga ili neke konkretne radnje (ako ne uzmemo u obzir da je sam život radnja) ova knjiga slavi postojanje na jedan fin, neusiljen način, kroz patnju, bol, radost, spoznaje, otkrivanja, kroz obične stvari. Obične najobičnije svakodnevne stvari. Zajedničke ručkove, pomaganje ocu, odnose sa majkom ili sestrom, sa drugarima, sa psom...
Drugo: divna, divna priča. Ljudska, topla, smirena, bez pretrpavanja emocijama (sami ih otkrivate ako imate potrebu za tim), nježna - rekao bih, na svoj način. Lako se upija, dugo se pamti, a vjerujem - prije ili kasnije - osjetićete potrebu da je opet čitate.
Alal vera, mister Karakaš. Moj duboki naklon!
March 26, 2022
Jednu za drugom, pročitao sam priču o odrastanju jednog velikog evropskog pisca (Pamukov Istanbul: Memories and the City), a sad i priču malog Damira Karakaša. Epski pogled na odrastanje u jednom epskom gradu u plavom uglu, a novela od jedva osamdesetak strana, o odrastanju u selendri u Lici, u crvenom uglu. I to selendri u kakvu ne stiže ni televizor ("Otac kaže majci: 'Eto, to je hidrofor, sad ćemo mi jedini u selu imat vodu na pipu.'"). Imam osećaj da smo Karakaša iz muva kategorije poslali u ring sa superteškašem.
Međutim, lopta je okrugla, svi danas igraju fudbal itd. itd. Karakaš izlazi kao pobednik, Sjećanje šume je superiorno delo. Ne samo što ovaj naš ima odličan smisao za humor i da ima mesta gde se smeješ na glas, sve uz suze (retko u književnosti), već je tu i nešto drugo. Slušam predavanja sa Jejla, pa u Uvodu u literarnu teoriju objašnjavaju šta je literatura. Kažu da je čitanje kršenje očekivanja - ili bi barem trebalo da bude. Potrebno je da postoji praznina između teksta i našeg razumevanja - čitalac ima nekakva očekivanja šta će se desiti sledeće, pa tokom čitanja treba da premosti tu prazninu. Trudimo se da nam tekst bude blizak i lako razumljiv, da donese očekivano, a zadatak vrhunske literature je da ta očekivanja prekrši. Ako je pisac u tome uspešan, onda je ta praznina taman tolika da nas vuče dalje. S jedne strane, imamo očekivanja za nastavak teksta, a s druge imamo nade da se ta očekivanja izjalove. Na taj način, stvara se tenzija koja donosi psihološko uzbuđenje tokom čitanja. "Ako nema iznenađenja, onda nema ni vrednosti," kaže Volfgang Izer na tu temu.
E, to ovo malo delo ima. Jednostavne rečenice, vrhunski humor, i priča koja nam je s jedne strane potpuno bliska, a s druge toliko daleka da je mogla da se dešava i na Marsu. Karakaš mi je ovim delom prodao sve što je napisao dosad.
Međutim, lopta je okrugla, svi danas igraju fudbal itd. itd. Karakaš izlazi kao pobednik, Sjećanje šume je superiorno delo. Ne samo što ovaj naš ima odličan smisao za humor i da ima mesta gde se smeješ na glas, sve uz suze (retko u književnosti), već je tu i nešto drugo. Slušam predavanja sa Jejla, pa u Uvodu u literarnu teoriju objašnjavaju šta je literatura. Kažu da je čitanje kršenje očekivanja - ili bi barem trebalo da bude. Potrebno je da postoji praznina između teksta i našeg razumevanja - čitalac ima nekakva očekivanja šta će se desiti sledeće, pa tokom čitanja treba da premosti tu prazninu. Trudimo se da nam tekst bude blizak i lako razumljiv, da donese očekivano, a zadatak vrhunske literature je da ta očekivanja prekrši. Ako je pisac u tome uspešan, onda je ta praznina taman tolika da nas vuče dalje. S jedne strane, imamo očekivanja za nastavak teksta, a s druge imamo nade da se ta očekivanja izjalove. Na taj način, stvara se tenzija koja donosi psihološko uzbuđenje tokom čitanja. "Ako nema iznenađenja, onda nema ni vrednosti," kaže Volfgang Izer na tu temu.
E, to ovo malo delo ima. Jednostavne rečenice, vrhunski humor, i priča koja nam je s jedne strane potpuno bliska, a s druge toliko daleka da je mogla da se dešava i na Marsu. Karakaš mi je ovim delom prodao sve što je napisao dosad.
December 31, 2023
Evokativna, gusta, lirska, a gipka proza o odrastanju u ruralnom kraju, bogata naturalističkim prizorima. U oživljavanju detalja ima ovde nečeg meni sasvim neočekivano tolstojevskog (u manjem zamahu i skromnijem formatu, razume se), ali i izuzetno pogođenog trenutka, autentične atmosfere. Mogu se uspostaviti i podsticajne paralele između forme „Sjećanja šume” i međuratnog kratkog romana južnoslovenskih književnosti (što je Dragan Babić u jednom tekstu već uradio), s time što bih ja, ovom prilikom, podsetio i na zaista sjajan „Kratki izlet” Antuna Šoljana. Kraće forme nipošto ne treba potceniti, posebno kad se vidi posvećenost i talenat – Karakaš je najviše pogodio upravo ne u odnosu na tematsko ili književnoistorijsko pozicioniranje, već u odnosu na stil, tok rečenice koji odnegovano i krajnje živopisno nosi zaprljane bujice sećanja.
January 19, 2019
Možda i najtoplija njegova knjiga dosad. Naizgled obična priča o djetinjstvu i odrastanju pretočena u samo magiju. Vrlo nježna i emotivna na onaj naš način, u skladu s našim patrijarhalnim balkanskim mačo mentalitetom. Vratio me je u djetinjstvo, na selo, kod bake i dede kod kojih sam provodila ljetnje raspuste. Vrlo vjeran opis tradicionalne seoske porodice, međusobnih odnosa unutar nje, načina komunikacije i posebno specifičnog grubog odnosa oca prema sinu. Sve u svemu, pitko, nenametljivo i vrijedno čitanja.
February 9, 2019
Poetski minimalizam.
4 zvezdice samo zato što kod mene, subjektivno, fali onaj nostalgičarski momenat koji je zaista potreban kod ovakvih knjiga.
Moje sećanje na raspuste kod bake i deke na selu su uglavnom sećanja na astmu, pumpice i na to da ne smem da pipam kučiće i mačiće jer mi dodatno pogoršavaju astmu.
A kao dete koje prvo kad dođe ode da se valja po senu i jede Smoki s mešancem Lesijem ciklus je bio vrlo jednostavan, trenutak uživanja,noć gušenja.
Autor od koga ću svakako uzeti još nešto da čitam.
4 zvezdice samo zato što kod mene, subjektivno, fali onaj nostalgičarski momenat koji je zaista potreban kod ovakvih knjiga.
Moje sećanje na raspuste kod bake i deke na selu su uglavnom sećanja na astmu, pumpice i na to da ne smem da pipam kučiće i mačiće jer mi dodatno pogoršavaju astmu.
A kao dete koje prvo kad dođe ode da se valja po senu i jede Smoki s mešancem Lesijem ciklus je bio vrlo jednostavan, trenutak uživanja,noć gušenja.
Autor od koga ću svakako uzeti još nešto da čitam.
April 3, 2018
2.5
Do-sa-dno! :-/
Dovoljno je reći da sam niti sto stranica čitala četiri dana!
Sva ta sjećanja na djetinjstvo me nisu dirnula. Ponekad sam ostala iznenađena na surovost opisa, pošto je atmosfera cijele knjige vrlo neutralna i jednostavna. Pa sam se i zapitala, da li želi šokirati pa na taj način prodrmati čitatelja da ne zaspi? :P
Do-sa-dno! :-/
Dovoljno je reći da sam niti sto stranica čitala četiri dana!
Sva ta sjećanja na djetinjstvo me nisu dirnula. Ponekad sam ostala iznenađena na surovost opisa, pošto je atmosfera cijele knjige vrlo neutralna i jednostavna. Pa sam se i zapitala, da li želi šokirati pa na taj način prodrmati čitatelja da ne zaspi? :P
March 18, 2019
To je ona vrsta knjige koja će vas baš onako neprimjetno uvući u neki svoj svijet i bit će vam žao što je nema više. A opet, da je ima više, bilo bi previše.
January 24, 2020
Nisam imala ovakvo detinjstvo, ali čitajući ovu knjigu, kao da sam ga proživela. Mogli bismo čak reći da nije ništa posebno, 90 stranica i priča o odrastanju - ali tako slikovita, topla, živa, puna emocija. Tek sad jedva čekam da čitam Proslavu.
February 7, 2017
Karakaš piše o odrastanju, ali i o jednom razdoblju koje se čini eonima daleko. A otada nije prošlo više od tridesetak godina.
Promijenili smo se otada, ali i nismo.
Uz sve što imamo i dalje smo bolno nesigurni i krhki. A ova knjiga podsjeća na to.
Promijenili smo se otada, ali i nismo.
Uz sve što imamo i dalje smo bolno nesigurni i krhki. A ova knjiga podsjeća na to.
February 7, 2022
Naše pisce volim jer ih sve boli na naš način, toplo i domaće.
Što nam je daleko – dođe nam nam blisko i poznato u nekom trenutku, što ne razumijemo odmah – nađe nas na kraju, nekako kombinujemo i preživimo.
Sa Damirom sam se srela na Proslavi, na rečenici milion puta izgovorenoj, otkucanoj, rukom ispisanoj, prepričanoj, prepisanoj i to u milion stanja i raspoloženja – ona o srni koja je živa samo dok trči (u duhu današnjeg vremenskog spektakla, a inače nakon treće čaše vina, često molim prijatelje da me nikada ne zakopaju u zemlju, već prospu da me ima svuda; ali ako već moraju – upišite mi ovo sa srnom gdje se već upisuje).
Kako jednostavna rečenica dođe do sredine jetre i bubrega pa te pojede iznutra, ali ti istovremeno bude i toplo, to je meni došlo kao suština ovih 92 strane Sjećanja šume. Strahovi i problemi, želje male i velike, „Bojim se da ne slomi televizor“ kada se otac naljuti, crni kos sa žutim kljunom koji čeprka do po lišću. Kad Damir napiše riječ „lišće“ ima veću vrijednost od npr. mog lišća.
Na kraju se svi nađemo u „Nikad kraja; nikad kraja ovoj gustoj šumi“
Što nam je daleko – dođe nam nam blisko i poznato u nekom trenutku, što ne razumijemo odmah – nađe nas na kraju, nekako kombinujemo i preživimo.
Sa Damirom sam se srela na Proslavi, na rečenici milion puta izgovorenoj, otkucanoj, rukom ispisanoj, prepričanoj, prepisanoj i to u milion stanja i raspoloženja – ona o srni koja je živa samo dok trči (u duhu današnjeg vremenskog spektakla, a inače nakon treće čaše vina, često molim prijatelje da me nikada ne zakopaju u zemlju, već prospu da me ima svuda; ali ako već moraju – upišite mi ovo sa srnom gdje se već upisuje).
Kako jednostavna rečenica dođe do sredine jetre i bubrega pa te pojede iznutra, ali ti istovremeno bude i toplo, to je meni došlo kao suština ovih 92 strane Sjećanja šume. Strahovi i problemi, želje male i velike, „Bojim se da ne slomi televizor“ kada se otac naljuti, crni kos sa žutim kljunom koji čeprka do po lišću. Kad Damir napiše riječ „lišće“ ima veću vrijednost od npr. mog lišća.
Na kraju se svi nađemo u „Nikad kraja; nikad kraja ovoj gustoj šumi“
January 21, 2020
Knjiga je stilski besprekorna i izuzetno topla, to moram priznati. Uživanje je čitati te rečenice. Međutim, ništa drugo sem tog estetskog zadovljstva nisam dobila od nje. Sve mi je već viđeno, i dečak i selo i pripovedanje iz te sadašnje perspektive o detinjstvu... Ostala sam srca kamenoga :)
June 21, 2017
Progutao sam ovu knjigu. Ni jedne rečenice viška u njoj nema, sve je složeno da ne može bolje. Svaka čast.
July 20, 2019
Ako ste bilo kada osjetili bilo koji segment sela, ova knjiga će ga probuditi, suptilno, nenapadno... Naš mentalitet prikazan u pravom licu. Kao da otvorite stari porodični album, a slike odjednom ožive.
December 7, 2017
Klinički hladno pripovijedanje podgrijano požarom emocija. Fantastično štivo.
April 15, 2018
Sjećanje šume by Damir Karakaš
Ovo je moj prvi susret s autorom o kojem se puno priča u zadnje vrijeme kao dobitniku nagrade "Fric" i "Kočićeva pera" za roman Sjećanje šume. Čovjek koji za sebe kaže da piše na način "piši usko, misli široko", svakako mi je privukao pažnju. Pa iako ima nekoliko romana iza sebe, Šuma je došla do mene.
Kako ja to obično radim, i ovog puta sam pokazala na društvenim mrežama što je na redu za čitanje i nagledala se komentara poput: "čekam da me privuče", "čekam ono nešto", a ja se već od prve stranice zakopala u knjigu. Možda nekog nije radnja privukla, a možda ih nije privukao stil pisanja, ne znam, ali mene je privuklo sve: Odrastanje dječaka u Gorskom kotaru i Lici, njegov, naizgled, "hladni" odnos s roditeljima, i "topli" sa starijim čovjekom kojeg od milja zove djeda, a još više glatke rečenice kakve sam susrela tek kod još jednog autora i to nedavno (naravno, riječ je o Danijelu Špeliću), meni su sasvim dovoljan razlog da knjigu ne ispuštam iz ruku. Nisam osjetila zamor tokom čitanja, nisu me smorili detaljni opisi interijera i eksterijera... Ovdje se Damir usredotočio napisati ono što je zbilja važno: od odrastanja s roditeljima koji "drže palicu", o prvom susretu s tv-om, o dječačkim gluparijama i nadasve, o dječačkim željama, snovima i nadanjima! Da, ima tu i poneko iznenađenje, ali ne bi bilo dobro da vam baš sve otkrijem... no mogla bi vam se i koja suza sakriti u oku...
Djetinjstvo kakvo je opisivao, makar nas dijeli nekoliko godina (ne, neću reći koliko), bilo je dovoljno da se u knjizi pronađem, i osjetim tu neku "bliskost" s autorom koji svojim djelima zove na čitanje. Pa iako je ovaj roman prvi njegov koji sam pročitala, nadam se da nije i zadnji.
Sve u svemu: Nije roman kojemu treba suditi od prve stranice jer zadnje su te koje mu daju smisao!
Hvala Lada Jurković, https://www.facebook.com/buybook.doo/ hvala Damir Karakaš!
Da još napomenem, istoimena predstava se izvodi u Gradskom dramskom kazalištu Gavelli u Zagrebu, pa tko voli...
Osvrt by Gordana Goga Malančuk
Ovo je moj prvi susret s autorom o kojem se puno priča u zadnje vrijeme kao dobitniku nagrade "Fric" i "Kočićeva pera" za roman Sjećanje šume. Čovjek koji za sebe kaže da piše na način "piši usko, misli široko", svakako mi je privukao pažnju. Pa iako ima nekoliko romana iza sebe, Šuma je došla do mene.
Kako ja to obično radim, i ovog puta sam pokazala na društvenim mrežama što je na redu za čitanje i nagledala se komentara poput: "čekam da me privuče", "čekam ono nešto", a ja se već od prve stranice zakopala u knjigu. Možda nekog nije radnja privukla, a možda ih nije privukao stil pisanja, ne znam, ali mene je privuklo sve: Odrastanje dječaka u Gorskom kotaru i Lici, njegov, naizgled, "hladni" odnos s roditeljima, i "topli" sa starijim čovjekom kojeg od milja zove djeda, a još više glatke rečenice kakve sam susrela tek kod još jednog autora i to nedavno (naravno, riječ je o Danijelu Špeliću), meni su sasvim dovoljan razlog da knjigu ne ispuštam iz ruku. Nisam osjetila zamor tokom čitanja, nisu me smorili detaljni opisi interijera i eksterijera... Ovdje se Damir usredotočio napisati ono što je zbilja važno: od odrastanja s roditeljima koji "drže palicu", o prvom susretu s tv-om, o dječačkim gluparijama i nadasve, o dječačkim željama, snovima i nadanjima! Da, ima tu i poneko iznenađenje, ali ne bi bilo dobro da vam baš sve otkrijem... no mogla bi vam se i koja suza sakriti u oku...
Djetinjstvo kakvo je opisivao, makar nas dijeli nekoliko godina (ne, neću reći koliko), bilo je dovoljno da se u knjizi pronađem, i osjetim tu neku "bliskost" s autorom koji svojim djelima zove na čitanje. Pa iako je ovaj roman prvi njegov koji sam pročitala, nadam se da nije i zadnji.
Sve u svemu: Nije roman kojemu treba suditi od prve stranice jer zadnje su te koje mu daju smisao!
Hvala Lada Jurković, https://www.facebook.com/buybook.doo/ hvala Damir Karakaš!
Da još napomenem, istoimena predstava se izvodi u Gradskom dramskom kazalištu Gavelli u Zagrebu, pa tko voli...
Osvrt by Gordana Goga Malančuk
June 1, 2022
Kad sam pročitao blurb, pomislio sam na Livadu Crnog Labuda koju sam pročitao doslovno 2-3 knjige ranije. I pitao se može li ovo parirati? Ne u smislu kompetitivnosti, već nujnošću, emocijama, uspomenama.
Eto, može. Itekako može.
Eto, može. Itekako može.
December 7, 2023
Дори нежното писане на Дамир Каракаш не можа да ме откъсне от лепкавото усещане, че съм попаднала в нечие съновидение, изпълнено с тъга и детски възторг от наглед прозаични за нас възрастните случки.
September 12, 2022
Ni reč viška, a sve svuda potaman. Usadila se neka teskoba u moju dušu, i Karakaš kao divni pisac u moje srce.
March 4, 2018
“Nema metka na svijetu koji može probiti ovo željezno srce.”
Gotovo svaka stranica ove knjige nasmijala me, ne znam kad sam zadnji put naišla na domaćeg pisca koji zna ovako pisati, pa je u svojoj jednostavnosti toliko poetičan, jednostavan, a opet smislen i nevjerojatno duhovit u opisivanju odrastanja i života.
Gotovo svaka stranica ove knjige nasmijala me, ne znam kad sam zadnji put naišla na domaćeg pisca koji zna ovako pisati, pa je u svojoj jednostavnosti toliko poetičan, jednostavan, a opet smislen i nevjerojatno duhovit u opisivanju odrastanja i života.
April 15, 2023
Svatko tko je imao doticaja sa odrastanjem na selu se može prepoznati u ovim kratkim, surovim, emotivnim i realnim pričama. Ipak nijedna mi nije ostala posebno u sjećanju i na kraju mi se najviše svidio stil pisanja tako da planiram pročitati još njegovih knjiga.
April 9, 2022
Savršena knjiga. Savršena.
Read
November 3, 2019Ovo nije tip literature od koje mi zastaje dah, niti roman kome bih dala najvišu ocenu.
Istovremeno, složiću se sa Vanjom i biti dovoljno drska da je citiram:
Vrlo vjeran opis tradicionalne seoske porodice, međusobnih odnosa unutar nje, načina komunikacije i posebno specifičnog grubog odnosa oca prema sinu.
Čita se brzo i lagano, budi emocije i vraća u neka prošla, ne tako davna vremena.
Istovremeno, složiću se sa Vanjom i biti dovoljno drska da je citiram:
Vrlo vjeran opis tradicionalne seoske porodice, međusobnih odnosa unutar nje, načina komunikacije i posebno specifičnog grubog odnosa oca prema sinu.
Čita se brzo i lagano, budi emocije i vraća u neka prošla, ne tako davna vremena.
June 19, 2022
pomalo monotono i već viđeno, ali do kraja simpatično
March 14, 2020
Tko je opasnost za našega glavnog lika? Je li to medvjed ili njegova bolest? To je glavno pitanje koje se provlačilo mojom glavom dok sam čitala ovo djelo. U jednom sam trenutku shvatila da u romanu to dvoje postaje jedno, a da završetak ulaska u šumu zapravo predstavlja ulazak u smrt.
Ovaj roman ima neku lakoću izričaja, a bol koju prikazuje duboka je, prikrivena, tupa, naizgled vječna poput šume u koju ulazi na kraju romana.
Uživala sam u stilu ove knjige, u simbolizmu koji se njome proteže, ali nešto mi je falilo. Nešto što mi redovito nedostaje u ovim modernim, najsuvremenijim knjigama. Fali mi nešto u duhu što mi očito fali i u duhu ovoga vremena. A to je do mene.
Ovaj roman ima neku lakoću izričaja, a bol koju prikazuje duboka je, prikrivena, tupa, naizgled vječna poput šume u koju ulazi na kraju romana.
Uživala sam u stilu ove knjige, u simbolizmu koji se njome proteže, ali nešto mi je falilo. Nešto što mi redovito nedostaje u ovim modernim, najsuvremenijim knjigama. Fali mi nešto u duhu što mi očito fali i u duhu ovoga vremena. A to je do mene.
June 23, 2024
"Спомен за гората", автор Дамир Каракаш, изд. ICU, превод Русанка Ляпова.
Дамир Каракаш е хърватски автор, който бива изключително оценен за тази си творба, става носител на няколко европейски награди за литература, а през 2021 книгата е поставена на театралната сцена в Загреб.
"Спомен за гората" е финна книга, но не заради висок литературен стил или проза, а заради нейната човечност. Книгата ни представя история за порастването на село. Историята на тази малка по обем книжка ни среща с патриархално семейството, което първоначално макар да не преминава през катарзисни проблеми има своите битки, които оставят дълбоки белези у едно подрастващо момиче.
Животът близо до гората прави жителите на селото близки до нейният дух и Дамир Каракаш ни показва как макар затворен в семейството на властен баща нашия герой израства със свободен дух. Този блян и мистика, която ни дава близката до селото гора, начина по който сърцето се научава да тупти ведно с шума на дърветата, прави разказвача непокорен дух, който се бори за всяко отброяване на сърцето си, бори се с наложените норми и иска да разчупи правилата по свой уникален начин.
Макар книгата да е с тъжен край, тя не оставя празнота, защото природата не търпи празно пространство, а винаги намира начин да приюти всеки дух готов да се отдаде.
За мен това беше много емоционален прочит, поради причината, че живея близо до гората и макар в годините да бях прекъсната тази връзка с нея, напоследък се връщам по пътеките, които познавах като дете. Не мисля, че мога да пресъздам толкова успешно в ревю посланието на Каракаш, затова препоръчвам книгата.
Дамир Каракаш е хърватски автор, който бива изключително оценен за тази си творба, става носител на няколко европейски награди за литература, а през 2021 книгата е поставена на театралната сцена в Загреб.
"Спомен за гората" е финна книга, но не заради висок литературен стил или проза, а заради нейната човечност. Книгата ни представя история за порастването на село. Историята на тази малка по обем книжка ни среща с патриархално семейството, което първоначално макар да не преминава през катарзисни проблеми има своите битки, които оставят дълбоки белези у едно подрастващо момиче.
Животът близо до гората прави жителите на селото близки до нейният дух и Дамир Каракаш ни показва как макар затворен в семейството на властен баща нашия герой израства със свободен дух. Този блян и мистика, която ни дава близката до селото гора, начина по който сърцето се научава да тупти ведно с шума на дърветата, прави разказвача непокорен дух, който се бори за всяко отброяване на сърцето си, бори се с наложените норми и иска да разчупи правилата по свой уникален начин.
Макар книгата да е с тъжен край, тя не оставя празнота, защото природата не търпи празно пространство, а винаги намира начин да приюти всеки дух готов да се отдаде.
За мен това беше много емоционален прочит, поради причината, че живея близо до гората и макар в годините да бях прекъсната тази връзка с нея, напоследък се връщам по пътеките, които познавах като дете. Не мисля, че мога да пресъздам толкова успешно в ревю посланието на Каракаш, затова препоръчвам книгата.
May 15, 2024
Questo agile e coinvolgente romanzo di Karakas racconta la storia di un ragazzino con un problema cardiaco che vive in un villaggio ai margini di una foresta rigogliosa, in una regione montuosa della Croazia negli anni '70, La sua vita è scandita dai ritmi della natura e dalle tradizioni del suo popolo, ma è anche segnata dalla durezza della vita contadina e dalla costante minaccia rappresentata dai lupi che popolano la foresta. È anche un romanzo di formazione che ci accompagna in un viaggio di scoperta di sé, del rapporto con i genitori, soprattutto con il padre, e poi i nonni e soprattutto gli amici. Ed è proprio attraverso le sue esperienze che si viene in contatto con la bellezza selvaggia della natura ma anche sui primi contatti con il progresso. La trama è avvincente e la scrittura direi a volte poetica. Un bel libro, semplice e lirico nel suo insieme, che giustamente ha ricevuto parecchi premi.
July 22, 2018
Izvrsne sličice, podsjetile su me na ljeta kod bake i dede na brdu :)
October 30, 2021
**Sjećanje šume – Damir Karakaš **
U ličkoj zabiti, gde ni Bog ne svraća, gde starci umesto katetera nose žicom oko struka privezanu metalnu kanticu, gde jedan ugrađen hidrofor izaziva žmirkanje sijalaca u celom selu, gde postoje žuta i crna kokakola, gde se umesto doktora rađe zove veterinar, ili još češće baba Vuna, gde se o urođenoj srčanoj mani ćuti i srami, gde su želje skromne toliko da su pre poput bajalica protiv nesreće, odrastao je junak ove priče, sam pisac.
U trideset i tri kratke crtice (poglavlja) ispričao je Damir priču o svom detinjstvu.
Stilski izbrušenim, savršenim rečenicama, bez ijedne reči viška, postigao je perspektivu jednostavnog, dečijeg poimanja sveta. Sveta u kom se batine, boli i nepravde brzo zaboravlju i u svaki se dan hrli sa svežim pogledom.
Nema ovde romantiziranja, detinjstva obojenog sepia filterima, nema ni truna patetike, ni prikaza idiličnog seoskog života; surov i sirov je svet iz njegovog detinjstva, baš kao i njegov otac, sa kojim najveću bliskost doživljava kad čuje kako ih obojicu psuju meštani, jer tad su njih dva na istoj strani, samo tada su tim. Pritisnut stegama primitivnog, duboko usađenog patrijarhalnog nazora, njegov otac je dalek, emotivno nepristupačan svom osetljivom, bolešljivom sinu. Majčinska ljubav neupitna je, čak i kad se očitava kroz njene udarce, kojima se ispreči između oca i njega, štiteći ga od teške očeve ruke.
"… a majka je počela prigušeno plakati, ljubiti me, tući pa opet sumanuto ljubiti. U jednom trenutku stala me jecajući gurati šakama prema svome stomaku: kao da me opet hoće ugurati natrag u sebe…"
Vremenski okvir priče nije precizan, ali se da naslutiti da su kratki isečci iz života smešteni u nekoliko godina osme dekade prošlog veka. Kroz te godine, selom i okolinom hara medved, koji sporadično napada ljude i stoku, uvlači se u noćne more glavnog junaka, i postaje simbol njegovih strahova. Sa tim medvedom će on krenuti da se suoči u jednoj od najboljih završnica romana koje sam pročitala. U poslednjih nekoliko redova, Damir izvodi nešto što se može opisati samo kao majstorija velikih pisaca. Daje potpuno novu boju svemu do tada napisanom. Tamnu boju guste šume bez kraja…
"jer samo je rjetko nešto u redu kad si dijete,
najviše osjećaj da svugdje s upaljenim zanokticama stojiš na propuhu..."
*Peter Handke, Besmislenost i sreća*
Za kraj bih citirala reči mog prijatelja, koje su ujedno i preporuka i uputsvo za čitanje ove nesvakidašnje knjige:
"Baš ovakve "jednostavne" tekstove nemaran i nemiran čitatelj može "uznemiriti", a onda se sve zatvori i pomisliš, ništa posebno."
U ličkoj zabiti, gde ni Bog ne svraća, gde starci umesto katetera nose žicom oko struka privezanu metalnu kanticu, gde jedan ugrađen hidrofor izaziva žmirkanje sijalaca u celom selu, gde postoje žuta i crna kokakola, gde se umesto doktora rađe zove veterinar, ili još češće baba Vuna, gde se o urođenoj srčanoj mani ćuti i srami, gde su želje skromne toliko da su pre poput bajalica protiv nesreće, odrastao je junak ove priče, sam pisac.
U trideset i tri kratke crtice (poglavlja) ispričao je Damir priču o svom detinjstvu.
Stilski izbrušenim, savršenim rečenicama, bez ijedne reči viška, postigao je perspektivu jednostavnog, dečijeg poimanja sveta. Sveta u kom se batine, boli i nepravde brzo zaboravlju i u svaki se dan hrli sa svežim pogledom.
Nema ovde romantiziranja, detinjstva obojenog sepia filterima, nema ni truna patetike, ni prikaza idiličnog seoskog života; surov i sirov je svet iz njegovog detinjstva, baš kao i njegov otac, sa kojim najveću bliskost doživljava kad čuje kako ih obojicu psuju meštani, jer tad su njih dva na istoj strani, samo tada su tim. Pritisnut stegama primitivnog, duboko usađenog patrijarhalnog nazora, njegov otac je dalek, emotivno nepristupačan svom osetljivom, bolešljivom sinu. Majčinska ljubav neupitna je, čak i kad se očitava kroz njene udarce, kojima se ispreči između oca i njega, štiteći ga od teške očeve ruke.
"… a majka je počela prigušeno plakati, ljubiti me, tući pa opet sumanuto ljubiti. U jednom trenutku stala me jecajući gurati šakama prema svome stomaku: kao da me opet hoće ugurati natrag u sebe…"
Vremenski okvir priče nije precizan, ali se da naslutiti da su kratki isečci iz života smešteni u nekoliko godina osme dekade prošlog veka. Kroz te godine, selom i okolinom hara medved, koji sporadično napada ljude i stoku, uvlači se u noćne more glavnog junaka, i postaje simbol njegovih strahova. Sa tim medvedom će on krenuti da se suoči u jednoj od najboljih završnica romana koje sam pročitala. U poslednjih nekoliko redova, Damir izvodi nešto što se može opisati samo kao majstorija velikih pisaca. Daje potpuno novu boju svemu do tada napisanom. Tamnu boju guste šume bez kraja…
"jer samo je rjetko nešto u redu kad si dijete,
najviše osjećaj da svugdje s upaljenim zanokticama stojiš na propuhu..."
*Peter Handke, Besmislenost i sreća*
Za kraj bih citirala reči mog prijatelja, koje su ujedno i preporuka i uputsvo za čitanje ove nesvakidašnje knjige:
"Baš ovakve "jednostavne" tekstove nemaran i nemiran čitatelj može "uznemiriti", a onda se sve zatvori i pomisliš, ništa posebno."
July 15, 2020
Interesantno je usporediti tri knjige zapisa odrastanja kroz razdoblja dok su se prvi TV ekrani tek pojavljivali u našim domovima: Naročito ljeti, (Brač), Ankice Tomić, U malu je uša đava, (Split), Tisje Kljaković Bralić i Sjećanje šume, (Lika), Damira Karakaša.
Meni je dakako, Tisja najbliža, no ni Karakaševa sjećanja mi nisu nepoznanica, dio rodbine je odrastao na selu, tata je došao sa sela i vjerujem u realnost prikazanog, a dio atmosfere je zorno dočaran u brojnim TV serijama 70/80ih.
Iako "Sjećanje šume" ima završetak romana, forma zapisa u kojoj se to ne vidi do kraja, mnoge će odvratiti od čitanja već na pola, i to je onaj loš učinak marketinških deklaracija.
U Sjećanju ne očekujte humor kao kod Tisje (U malu je uša đava), ni neku nit vodilju kao kod thriller romana, to su kratke, opore i tvrde priče ruralnog odrastanja koje će mnogi 50+ lako prepoznati, a nasmijati se stvarima koje im onda nisu bile nimalo smiješne.
Preskočite čitanja marketinških opisa knjige, esejistička preuveličavanja kritičara i dobit ćete 100 stranica lako čitljivih i toplih sjećanja, koja još uvijek šume. ♥
Meni je dakako, Tisja najbliža, no ni Karakaševa sjećanja mi nisu nepoznanica, dio rodbine je odrastao na selu, tata je došao sa sela i vjerujem u realnost prikazanog, a dio atmosfere je zorno dočaran u brojnim TV serijama 70/80ih.
Iako "Sjećanje šume" ima završetak romana, forma zapisa u kojoj se to ne vidi do kraja, mnoge će odvratiti od čitanja već na pola, i to je onaj loš učinak marketinških deklaracija.
U Sjećanju ne očekujte humor kao kod Tisje (U malu je uša đava), ni neku nit vodilju kao kod thriller romana, to su kratke, opore i tvrde priče ruralnog odrastanja koje će mnogi 50+ lako prepoznati, a nasmijati se stvarima koje im onda nisu bile nimalo smiješne.
Preskočite čitanja marketinških opisa knjige, esejistička preuveličavanja kritičara i dobit ćete 100 stranica lako čitljivih i toplih sjećanja, koja još uvijek šume. ♥
August 18, 2018
Memoari nekog izgubljenog vremena. Vremena kad je krava bila važnija od djeteta, kad je djetinjstvo bilo ustajanje u zoru i vođenje stoke na pašu, kad u kuću veću dobrodošlicu ima veterinar nego liječnik.
What a time to be alive. :)
What a time to be alive. :)
Displaying 1 - 30 of 99 reviews